Ezoterno kršćanstvo II dio - Pavao
Značaj Pavla za širenje kršćanstva dobro je poznat. Naime, u početku su širitelji kršćanstva najveće napore ulagali u to da uvjere ostale Židove da je Mesija stigao. Malo se našlo onih koji su to mogli prihvatiti i u to vjerovati. A kad bi se nekog nežidova privodilo kršćanstvu, tad bi ga se najprije „pretvaralo“ u Židova. Dakle, nežidov je trebao prijeći na židovsku vjeru, usvojiti njihovu kulturu, običaje i način života da bi mogao postati kršćaninom. Pavao je brzo uvidio koliko ovakav pristup sputava širenje kršćanstva. Prvi je shvatio da će se kršćanstvo najviše proširiti među nežidovima. Shvatio je da je na širiteljima kršćanstva da šire „sretnu vijest“, bez da uvjetuju ljudima način na koji će je prihvatiti. Razumio je da će različite kulture prihvaćati kršćanstvo na različite i specifične načine. Možemo reći da je ono što je nagoviješteno velikom vjerom rimskog stotnika koja je donijela ozdravljenje njegovom sluzi, preko Pavla i ostvareno.
No, osim ovog poznatog aspekta Pavlovog značaja, postoji još jedan manje poznat. Da bih ga objasnio moram najprije opisati dvije slike, dvije predodžbe Krista.
Prva je predodžba kozmičkog Krista, Boga Sina, koji je sastavni dio božanskog Trojstva. Ova slika prikazuje Krista kao biće beskrajne snage, koje blista takvim sjajem da i najviša duhovna bića (Serafimi, Kerubini, Troni) teško izravno gledaju u njega. Na ovu sliku nadovezuje se još jedna, a ona prikazuje Krista kako se pruža prema čovječanstvu, kako ograničava svoju beskrajnu snagu da bi mogao ući u razvoj čovječanstva. Ovaj silazak Kristovog bića odvija se postupno, pa se tako Krist najprije nastanjuje na Suncu, postaje Duh Sunca. Tamo ga tijekom povijesti vide mudraci i proroci. Tako ga staroindijski mudraci Rishiji nazivaju Vishva Karman, a Zaratustra ga svojim vidovitim pogledom vidi kao veliku sunčevu auru - „Ahura Mazdao“. I kasnije ga obožavaju brojni kultovi i religije kao božanstvo povezano sa Suncem. I u ovoj slici Krista kao sunčevog Duha prisutan je nagovještaj daljnjeg spuštanja prema ljudima, daljnjeg ograničavanja beskrajne snage, da bi naposlijetku Krist sišao na Zemlju, u jedno ljudsko tijelo.
Druga slika prikazuje Krista u ljudskom tijelu – Krista Isusa. Ova slika je sasvim različita od prethodne. Nema zasljepljujućeg sjaja, nema vojske anđela pod njegovim nogama... naizgled obično ljudsko biće. No, njegovo se božansko savršenstvo očituje u držanju i stavu, snazi pogleda, u svakom pokretu i gesti, u boji, intonaciji i snazi glasa, u svakom njegovom činu...
I sada nastupa problem – ove dvije slike treba povezati. Farizeji to nisu uspjeli. Njihova predodžba kozmičkog Krista i Krista kao sunčevog Duha bila je toliko snažna, da im se činilo poput svetogrđa povezati je s tim „običnim čovjekom“ koji je stajao ispred njih govoreći da je Sin Božji. Još je bio i Galilejac. Galilejac je za Židove bila gotovo pogrdna riječ, a u doslovnom prijevodu značila je „mješanac“. Naime, u Galileji je bilo mnogo mješanih brakova. Kako su Židovi puno držali do čiste krvi, nikako nisu očekivali da bi Mesija došao iz jedne takve pokrajine.
Za razliku od farizeja, običnim ljudima bez duhovnog školovanja ništa nije smetalo da bi uočili posebnost i savršenstvo Krista Isusa. Ribari, seljaci.. pa čak i toliko prezirani carinik, uspjeli su u onome što farizeji nisu mogli, vidjeli su Boga u čovjeku.
A Pavao, kao i svi farizeji, također je zaslijepljen sjajem slike kozmičkog Krista propustio vidjeti ga u ljudskom liku. Štoviše, žestoko je progonio njegove sljedbenike, duboko uvjeren da se radi o bogohulnicima koji zavode narod. Čak je i sudjelovao u kamenovanju kojim je oduzet život Stjepanu prvomučeniku. No, na njegovom putu u Damask dogodilo mu se nešto što ga je promijenilo zauvijek. Od siline tog doživljaja izgubio je vid. Ali nisu mu samo fizičke oči otkazale, već mu je i duhovno oko izgubilo pogled na sliku kozmičkog Krista. I u toj privremenoj tami odjednom je ugledao drugu svjetlost koja je blistala u auri Zemlje. Ono što je nekada Zaratustra opisivao kao veliku sunčevu auru – Ahura Mazdao, sada se Pavlu ukazalo u Zemljinoj auri. Možemo samo zamisliti koliko je bio osupnut onim što vidi. Znao je da je jedino moguće objašnjenje njegove vizije u tome da je Mesija već stigao. Dakle, kršćani su bili u pravu... Neopisiva sreća zbog Kristovog dolaska miješala se s velikom tugom zbog načina na koji je postupao prema njegovim sljedbenicima. Od tog trenutka, jedina svrha Pavlovog života bila je da proširi sretnu vijest, da upozorava sve ljude da je Mesija stigao, da ih pouči tko je on. A to je, zbog svojeg opsežnog duhovnog školovanja, mogao jako dobro.
Dakle, upravo to duhovno školovanje je Pavlova posebnost, ono što ga izdvaja od ostalih širitelja kršćanstva. Farizeji su imali to staro duhovno školovanje, apostoli su primili novo od Krista Isusa, a Pavao je jedini koji je imao oboje. Farizeji su gledali duhovnu sliku kozmičkog Krista, apostoli su u fizičkom liku Krista Isusa prepoznali Boga, a pavao je te dvije slike povezao (od apostola Petar, Ivan i Jakov su također, kratko – na brdu preobraženja, ugledali tu duhovnu sliku kozmičkog Krista koju su farizeji stalno imali pred očima). Pavao je stoga jasno vidio kontinuitet i vezu između predkršćanske duhovnosti i one kršćanske. Kako je njegovo znanje bilo puno opsežnije od onoga što je mogao prenijeti većini ljudi, osnovao je duhovnu školu u Ateni koju je vodio njegov učenik Dionizije Areopagita, namijenjenu onima malobrojnima koji su tada mogli razmatrati velike duhovne misterije, a posebno one vezane za Kristov dolazak.
Možemo reći da ezoterno kršćanstvo izvire iz te atenske duhovne škole, a na to se učenje kasnije nastavljaju drugi ezoterno-kršćanski pravci o kojima ću nešto kratko reći u idućem postu.
|
