U potrazi za Svetim Gralom

ponedjeljak, 06.08.2007.

Ezoterno kršćanstvo II dio - Pavao

Značaj Pavla za širenje kršćanstva dobro je poznat. Naime, u početku su širitelji kršćanstva najveće napore ulagali u to da uvjere ostale Židove da je Mesija stigao. Malo se našlo onih koji su to mogli prihvatiti i u to vjerovati. A kad bi se nekog nežidova privodilo kršćanstvu, tad bi ga se najprije „pretvaralo“ u Židova. Dakle, nežidov je trebao prijeći na židovsku vjeru, usvojiti njihovu kulturu, običaje i način života da bi mogao postati kršćaninom. Pavao je brzo uvidio koliko ovakav pristup sputava širenje kršćanstva. Prvi je shvatio da će se kršćanstvo najviše proširiti među nežidovima. Shvatio je da je na širiteljima kršćanstva da šire „sretnu vijest“, bez da uvjetuju ljudima način na koji će je prihvatiti. Razumio je da će različite kulture prihvaćati kršćanstvo na različite i specifične načine. Možemo reći da je ono što je nagoviješteno velikom vjerom rimskog stotnika koja je donijela ozdravljenje njegovom sluzi, preko Pavla i ostvareno.

No, osim ovog poznatog aspekta Pavlovog značaja, postoji još jedan manje poznat. Da bih ga objasnio moram najprije opisati dvije slike, dvije predodžbe Krista.

Prva je predodžba kozmičkog Krista, Boga Sina, koji je sastavni dio božanskog Trojstva. Ova slika prikazuje Krista kao biće beskrajne snage, koje blista takvim sjajem da i najviša duhovna bića (Serafimi, Kerubini, Troni) teško izravno gledaju u njega. Na ovu sliku nadovezuje se još jedna, a ona prikazuje Krista kako se pruža prema čovječanstvu, kako ograničava svoju beskrajnu snagu da bi mogao ući u razvoj čovječanstva. Ovaj silazak Kristovog bića odvija se postupno, pa se tako Krist najprije nastanjuje na Suncu, postaje Duh Sunca. Tamo ga tijekom povijesti vide mudraci i proroci. Tako ga staroindijski mudraci Rishiji nazivaju Vishva Karman, a Zaratustra ga svojim vidovitim pogledom vidi kao veliku sunčevu auru - „Ahura Mazdao“. I kasnije ga obožavaju brojni kultovi i religije kao božanstvo povezano sa Suncem. I u ovoj slici Krista kao sunčevog Duha prisutan je nagovještaj daljnjeg spuštanja prema ljudima, daljnjeg ograničavanja beskrajne snage, da bi naposlijetku Krist sišao na Zemlju, u jedno ljudsko tijelo.

Druga slika prikazuje Krista u ljudskom tijelu – Krista Isusa. Ova slika je sasvim različita od prethodne. Nema zasljepljujućeg sjaja, nema vojske anđela pod njegovim nogama... naizgled obično ljudsko biće. No, njegovo se božansko savršenstvo očituje u držanju i stavu, snazi pogleda, u svakom pokretu i gesti, u boji, intonaciji i snazi glasa, u svakom njegovom činu...

I sada nastupa problem – ove dvije slike treba povezati. Farizeji to nisu uspjeli. Njihova predodžba kozmičkog Krista i Krista kao sunčevog Duha bila je toliko snažna, da im se činilo poput svetogrđa povezati je s tim „običnim čovjekom“ koji je stajao ispred njih govoreći da je Sin Božji. Još je bio i Galilejac. Galilejac je za Židove bila gotovo pogrdna riječ, a u doslovnom prijevodu značila je „mješanac“. Naime, u Galileji je bilo mnogo mješanih brakova. Kako su Židovi puno držali do čiste krvi, nikako nisu očekivali da bi Mesija došao iz jedne takve pokrajine.
Za razliku od farizeja, običnim ljudima bez duhovnog školovanja ništa nije smetalo da bi uočili posebnost i savršenstvo Krista Isusa. Ribari, seljaci.. pa čak i toliko prezirani carinik, uspjeli su u onome što farizeji nisu mogli, vidjeli su Boga u čovjeku.

A Pavao, kao i svi farizeji, također je zaslijepljen sjajem slike kozmičkog Krista propustio vidjeti ga u ljudskom liku. Štoviše, žestoko je progonio njegove sljedbenike, duboko uvjeren da se radi o bogohulnicima koji zavode narod. Čak je i sudjelovao u kamenovanju kojim je oduzet život Stjepanu prvomučeniku. No, na njegovom putu u Damask dogodilo mu se nešto što ga je promijenilo zauvijek. Od siline tog doživljaja izgubio je vid. Ali nisu mu samo fizičke oči otkazale, već mu je i duhovno oko izgubilo pogled na sliku kozmičkog Krista. I u toj privremenoj tami odjednom je ugledao drugu svjetlost koja je blistala u auri Zemlje. Ono što je nekada Zaratustra opisivao kao veliku sunčevu auru – Ahura Mazdao, sada se Pavlu ukazalo u Zemljinoj auri. Možemo samo zamisliti koliko je bio osupnut onim što vidi. Znao je da je jedino moguće objašnjenje njegove vizije u tome da je Mesija već stigao. Dakle, kršćani su bili u pravu... Neopisiva sreća zbog Kristovog dolaska miješala se s velikom tugom zbog načina na koji je postupao prema njegovim sljedbenicima. Od tog trenutka, jedina svrha Pavlovog života bila je da proširi sretnu vijest, da upozorava sve ljude da je Mesija stigao, da ih pouči tko je on. A to je, zbog svojeg opsežnog duhovnog školovanja, mogao jako dobro.

Dakle, upravo to duhovno školovanje je Pavlova posebnost, ono što ga izdvaja od ostalih širitelja kršćanstva. Farizeji su imali to staro duhovno školovanje, apostoli su primili novo od Krista Isusa, a Pavao je jedini koji je imao oboje. Farizeji su gledali duhovnu sliku kozmičkog Krista, apostoli su u fizičkom liku Krista Isusa prepoznali Boga, a pavao je te dvije slike povezao (od apostola Petar, Ivan i Jakov su također, kratko – na brdu preobraženja, ugledali tu duhovnu sliku kozmičkog Krista koju su farizeji stalno imali pred očima). Pavao je stoga jasno vidio kontinuitet i vezu između predkršćanske duhovnosti i one kršćanske. Kako je njegovo znanje bilo puno opsežnije od onoga što je mogao prenijeti većini ljudi, osnovao je duhovnu školu u Ateni koju je vodio njegov učenik Dionizije Areopagita, namijenjenu onima malobrojnima koji su tada mogli razmatrati velike duhovne misterije, a posebno one vezane za Kristov dolazak.

Možemo reći da ezoterno kršćanstvo izvire iz te atenske duhovne škole, a na to se učenje kasnije nastavljaju drugi ezoterno-kršćanski pravci o kojima ću nešto kratko reći u idućem postu.


- 16:48 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.07.2007.

Ezoterno kršćanstvo - uvod

Obećah napisati nešto o duhovnim bićima (anđeli, arhanđeli, arhaji... itd.), no kako se tu u stvari radi o ezoternom kršćanstvu koje je malo poznato (a meni vrlo blisko) evo najprije nešto o tome.

Ono što se danas podrazumijeva pod kršćanstvom povezuje se uglavnom s onim što dolazi od crkve (Katoličke, Pravoslavne, Protestantske ...). No postoji i drugačije kršćanstvo, koje na jedan bitno različit način osvjetljava svijet, kako onaj predkršćanski, tako i onaj nakon Kristovog ulaska u razvoj čovječanstva.
U usporedbi s ezoternim kršćanstvom, kršćanstvo koje dolazi iz crkve možemo nazvati više izvanjskim, „egzoternim“. Tu se, mogli bismo reći, uvuklo jedno više materijalističko gledanje na duhovnost. Ovo ne izričem kao kritiku crkve, nego čak mislim da je Rimokatolička crkva, obzirom na sve okolnosti, nosila kršćanstvo najbolje što je mogla. Da pojasnim ovaj stav: Materijalizam je nužna faza u razvoju čovječanstva, faza koja je omogućila potpuni razvoj samosvijesti. Kako Rimokatolička crkva stoji u temeljima zapadne civilizacije koja je trebala postati izrazito materijalistička, da je pogled Rimokatoličke crkve ostao više duhovan (kao u počecima kršćanstva) i zapadna civilizacija bi danas bila daleko duhovnija no što jest. Netko će možda reći da bi tako bilo puno bolje, ali to može misliti sa sadašnje pozicije, kada čovječanstvo već uvelike bere dobre plodove materijalizma i postaje sve više svjesno njegovih loših posljedica. Sada je lako „osuđivati“ materijalizam kada nam on uistinu više nije potreban i kada je stvarno došlo vrijeme da ljudi postaju sve duhovniji. No, vrlo je važno da ta duhovnost ne ide u smjeru odbacivanja onog što je u materijalizmu postignuto, a to je visoki stupanj samosvijesti ljudi.
Dakle, umjesto da prigovaram Rimokatoličkoj crkvi na mnogim stvarima koje me kod nje smetaju, radije bih joj odao priznanje na tome što je uspjela utemeljiti materijalističku zapadnu civilizaciju, a u isto vrijeme ipak zadržati u svijesti čovječanstva taj ključni događaj koji se odigrao na Golgoti. A koliko je danas crkva, zbog brojnih problema, u stanju nositi istinski duh kršćanstva... to je pitanje na koje svatko sam za sebe treba pronaći odgovor.

Toliko o današnjem „egzoternom“ kršćanstvu. Sada bih rekao par riječi o onom ezoternom. Kao u onoj priči koju sam napisao u postu „Više dimenzije uma“, upravo tako i ezoterno kršćanstvo svojim sveobuhvatnim pogledom iz „viših dimenzija“ ujedinjuje naizgled nespojive poglede. Reinkarnacija ili uskrsnuće? Evolucija ili kreacija? Ovo nisu suprotnosti ni alternative, već aspekti jedne velike skladne cjeline. A tu cjelinu ezoterno kršćanstvo jako lijepo osvjetljava.

Kao što možemo reći da je Petar-Stijena osnivač kršćanske crkve, tako možemo Pavla (transformiranog Savla) smatrati začetnikom ezoternog kršćanstva. Pa, neka ovaj post bude uvod, a u idućem ću pokušati malo pojasniti značaj Pavla za ezoterno kršćanstvo i kršćanstvo uopće.


- 20:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.06.2007.

Glas jednoga koji viče u usamljenosti

24. lipanj je Ivanje, rođenje Ivana Krstitelja. Za njega se kaže da je preteča, navjestitelj Krista Isusa. Evo nekoliko misli o tome.

U evanđelju po Ivanu stoji: "Ja sam glas jednoga koji viče u pustinji...". Dakle Ivan Krstitelj je glas koji viče u pustinji. No, u grčkom tekstu stoji riječ "eremos" koja osim pustinje ima još značenja. Između ostalog može se prevesti kao osama, usamljenost. Gledano čisto materijalistički, sasvim je logično prevesti ovo kao "pustinja". Čovjek je bio pustinjak, živio je u pustinji, pa je i logično da bude glas koji viče u pustinji. No, ako se pogleda duhovna pozadina, onda i drugačiji prijevod ima svoju logiku: "Ja sam glas jednoga koji viče u usamljenosti...". Naime, Ivan Krstitelj bio je jedan vrlo izuzetan čovjek. On je već prije 2.000 godina osjećao ono što većina ljudi osjeća tek danas. Usamljenost, onu istinsku usamljenost koja ne dolazi izvana nego izvire iz unutrašnjosti našeg bića. Dakle, to je usamljenost koja ne proizlazi iz toga što čovjek nije okružen ljudima. Naprotiv, to je usamljenost koju možete osjetiti u masi ljudi - biti okružen velikim brojem ljudi, a ipak biti sam. Ovako nešto nekad nije bilo moguće osjetiti. Čovjek se osjećao sam isključivo kad nije bilo ljudi oko njega, a čim je bio okružen ljudima osjećao se dijelom jedne velike cjeline - divan umirujući osjećaj do kojeg danas ljudi mogu doći samo ako se potrude kroz meditaciju osjetiti jedinstvo sa svjetom oko sebe. No, u tim trenucima jedinstva, kao da slabi osjećaj samosvjesti. Čovjek tada gubi svjest o sebi kao pojedincu i postaje svjestan cjeline.

Nekad su ljudi imali daleko slabiju svijest o sebi kao o pojedincu, pa im je bilo prirodno osjećati zajedništvo s drugim ljudima. Osjećali su se više kao prst koji je dio ruke, nego kao individualci odjeljeni od drugih ljudi. U današnje vrijeme su se individualnost i samosvijest jako razvili. Taj osjećaj samoće koji izvire iz unutrašnjosti ljudskog bića nuspojava je ovog razvoja. U razvijenim zemljama zapada ova samoća je danas izuzetno izražena. Na našim prostorima, iako i mi već osjećamo tu usamljenost, ipak postoji nešto što nas tjera da se družimo, da se nalazimo na kavicama i sl. Reklo bi se, spašava nas naša "prosta duša slavenska". Ali ako pogledate na zapad, koliko su tamo ljudi usamljeni pa to je upravo strašno.

Bez onoga što je Krist donio u razvoj čovječanstva, dakle bez Kristovog impulsa, postoje dva izlaza iz ovakve samoće:

Prvi, koji je najizrazitiji na istoku, je kroz meditaciju/molitvu osjetiti jedinstvo sa svijetom ali po cijenu gašenja samosvijesti. Ovo je najefektnije ako se provodi u masi ljudi, te dolazi do stvaranja neke vrste kolektivne svijesti. Ovo može biti jako dobra metoda da čovjek malo povrati narušenu ravnotežu, ali u sebi krije i jednu opasnost. Tu se u osnovi radi o vraćanju na staro stanje svijesti, a osjećaj zajedništva sa svijetom može biti toliko privlačan da čovjeku meditacija/molitva može postati važnija od života. Čovječanstvo je platilo vrlo visoku cijenu (i još je plaća) da bi postiglo samosvijest i velika je šteta odreći se nečeg tako teško stečenog. To je i opasnost ovog puta - može odvesti do odbacivanja samosvijesti, a masa ljudi sa niskim stupnjem samosvijesti pogodna je meta za razne manipulacije i "ispiranja mozga".

Drugi izlaz dolazi sa zapada i zove se sebičnost. Da bi išao ovim putem, čovjek mora postepeno u sebi gušiti ljubav prema drugim ljudima. Što je čovjek sebičniji, to su mu manje važni drugi ljudi pa i lakše podnosi odijeljenost od njih. Da bi nadomijestio duboku povezanost s drugim ljudima i svijetom, čovjek obično gomila materijalna dobra, prepušta se raznovrsnim osjetilnim užicima, te nastoji pokazati da je bolji od drugih ljudi (ponaša se izrazito kompetitivno). Oholost, zavist, mizantropija, sve su to posljedice ovog puta.

Još je moguća i jedna strašna modifikacija onog prvog puta, a to je gašenje samosvijesti putem raznih opojnih sredstava. Na taj način čovjek vrlo brzo dolazi do vrlo intenzivnih doživljaja, uz vrlo razorne posljedice.

Da se vratim na Ivana Krstitelja. On je već osjećao tu strašnu samoću u svojoj duši jer je imao vrlo jaku samosvjest. Također je vidio da u tadašnjem svijetu nema lijeka za takvu samoću, već da će ljudi postepeno ili postati toliko sebični da će svatko biti protiv svakoga, ili potpuno odbaciti samosvijest i vratiti se u neku vrstu kolektivne svijesti. No, vidio je da i jedna nova snaga dolazi na svijet, snaga koja omogućava treći put. Tu snagu donio je Krist, Bog Sin, koji se utjelovio u Isusu iz Nazareta da bi ljudima donio put kojim mogu dovesti svoje duše u ravnotežu. Ivan Krstitelj navjestio je dolazak te snage, Kristovog impulsa. Kristov impuls omogućava treći izlaz iz usamljenosti ljudske duše, a to je i jedini stvarni lijek za tu strašnu usamljenost. Naime, Kristov impuls omogućava ljudima da zadrže potpunu samosvijest i da se kao individualci povezuju sa svijetom preko nesebične ljubavi koja proizlazi iz potpune slobode. Kristov impuls u ljudima budi interes za druge ljude, za životinje, biljke i čitav svijet koji nas okružuje. Ovaj interes postepeno razvija i divljenje i poštovanje prema svijetu, te zatim i razumijevanje svijeta. Iz razumijevanja može izrasti nesebična ljubav. Ovo je osjetljiv proces u ljudskoj duši i mora se odigravati u potpunoj slobodi duše. Bilo kakvi pritisci, manipulacije, nagovaranja ili nedaj Bože prijetnje, nemaju nikakve veze s istinskim duhom kršćanstva i onaj tko ih primjenjuje čini to za svoju slavu, a ne za Kristovu.





Dakle, istinski kršćanin se prepoznaje po razvoju interesa za svijet koji ga okružuje. Ne selektivnog interesa, već interesa za sve ljude, sva bića, čitav svijet u kojem živimo. Iz tog interesa rađa se duboko razumijevanje drugih ljudi (i to svih, bez obzira na njihov svjetonazor), životinja, biljaka, svijeta i njegovih zakonitosti... Istinski kršćanin ne želi nikoga oblikovati prema svojim idejama, već iz dna duše nastoji razumjeti onog drugog. Iz ovakvog razumijevanja izrasta ljubav koja povezuje čovjeka sa cijelim svijetom. To je izlaz iz strašne usamljenosti duše - zadržavajući samosvijest ponovo se povezati sa svijetom preko buđenja interesa, razvoja razumijevanja i onda rađanja nesebične ljubavi koja nas učlanjuje u svijet. I tada se možemo osjećati pojedincima, ali pojedincima koji su sastavni dio cjeline.




Slika uz post: Alfred Bast - "Pupoljci: plodovi svjetla - Ivanje"

- 23:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 23.05.2007.

Događaj na golgoti - povijest ili legenda?

Događaj na Golgoti kao stvarni povjesni događaj, sastavni je dio vjere za svakog kršćanina. No, onaj tko bi htio neku potvrdu ili dokaz da se taj događaj uistinu zbio, naići će na problem. Naime, materijalistička znanost uistinu je nemoćna da pronađe bilo kakav dokaz koji bi potvrdio da se radi o povjesnom događaju, a ne samo o legendi. Ali, tamo gdje materijalistička znanost mora zastati, duhovna znanost ima mogućnost sagledavati stvari na drugačiji način. Već se danas u sklopu duhovnoznanstvenog rada mogu vidjeti brojni dokazi koji potkrepljuju vjeru kršćana, i to ne samo da je događaj na Golgoti bio stvaran povjesni događaj, nego i da se radi o događaju koji je označio prekretnicu u razvoju čovječanstva, događaju sa velikim i dubokim utjecajem na čitavu planetu Zemlju i sva bića koja na njoj žive. Razvojem duhovne znanosti ovakve potvrde bivat će sve snažnije.

Iznijet ću ovdje jedan primjer takvog duhovnoznanstvenog istraživanja, čiji su me se rezultati posebno dojmili. Poznata biodinamičarka, Maria Thun, u svome dugogodišnjem znanstvenom radu na proučavanju ponašanja biljaka pod utjecajem mjesečevog ciklusa i položaja planeta, došla je do vrlo zanimljivih zaključaka. Prije no što iznesem te zaključke, da kažem par riječi o biodinamici. Biodinamika je proizašla iz duhovne znanosti i danas se smatra vrhuncem u proizvodnji zdrave hrane. Koliko je složeno ustrojiti jedno biodinamičko imanje govori i činjenica da se u svijetu tek oko 100.000 hektara zemlje nalazi pod biodinamičkom proizvodnjom (certificirano Demeter certifikatom). No, biodinamika je svakako tema koja zahtijeva jedan poseban post, pa se vraćam temi ovog posta.

Dakle, citirat ću ulomak iz knjige Marie Thun „Praktično vrtlarenje“:
„Još u pokusima prije 25 i 30 godina višekratno smo ustanovili da Veliki petak i Velika subota nisu pogodni dani ni za sjetvu ni za presađivanje. Posijano sjeme slabo je klijalo, presađene sadnice su bile kržljave, ponekad su i odumirale. Ovi za biljku nepovoljni utjecaji počinju rano ujutro na Veliki petak, a prestaju na Uskrs prije izlaska Sunca.
Zašto je to tako? Događaji koji su se prije 2000 godina odigrali na Golgoti ostavljaju na Zemlji svake godine svoje tragove. Biljke to opažaju svojom osjetljivošću.“





Dakle, ovi pokusi su na prekrasan način pokazali da ugođaj Velikog petka, Velike subote i Uskrsa nije nešto što možemo povezati samo s religijom kršćana, nešto što se osjeća samo u crkvama... To je ugođaj koji struji čitavom planetom i dostupan je svakome, bez obzira na njegovo vjersko opredjeljenje i svjetonazor, samo ako je dovoljno otvoren da ga osjeti. Možete obilježiti Uskrs u crkvama, u zajedništvu sa drugima koji vjeruju, poštujući običaje i tradiciju – to svakako ima svoju vrijednost, ali nije ništa manje vrijedno ako proslavite Uskrs na zemlji, povezani s biljkama i životinjama – jer i oni, na svoj način, znaju da je Uskrs.

- 17:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.05.2007.

Više dimenzije uma

Volio bih kad bismo više nastojali razumjeti jedni druge, a manje se boriti jedni protiv drugih. Vjerujem da je jedino istinsko bojno polje na kojem smo svi pozvani u bitku ono unutar nas samih. I tu se nalazi sve ono zlo koje trebamo pobijediti. Ako netko izazove mržnju u nama tad je nije stvorio, već je samo izvukao iz nas nešto što tu postoji. Ako u nama nema mržnje nitko je ničime neće moći izazvati. Isto vrijedi i za druge osjećaje ili misli koji nas izbacuju iz ravnoteže - vežu se za nešto što postoji u nama.
Često se ljudi prepiru i nastoje nametnuti svoja mišljenja i stavove drugima. Tragedija je u tome što su svi djelomično u pravu, svatko sa svoje točke gledišta, a problem je u tome što svi misle da je to i jedina moguća točka sa koje se nešto može sagledati. Pokušat ću to izraziti kratkom pričom:

Gledala dva čovjeka isti objekt. "Trokut je." - kaže jedan. "Kvadrat je." - kaže drugi. I naljutiše se jako jedan na drugog. "On ili laže ili mu je um poremećen." - tako mišljahu jedan o drugom.
I naiđoše drugi ljudi. Neki se prikloniše prvom, a neki pak drugom. I rasprava bijaše sve žešća. Nakon nekog vremena naiđe starac za kojeg se govorilo da je jako mudar. Ugledaše ga ljudi pa mu se obratiše: "Ti si mudar, ti presudi tko je u pravu!" Starac zastade, pa reče: "Nitko od vas nije u pravu. A opet, i jedni i drugi ste u pravu."
Začudiše se ljudi na te riječi, a neki čak rekoše: "Ma tko je rekao da si ti mudar? Pa ti si još najluđi od svih!" Ubrzo se nastaviše dalje svađati. A starac ih tužno pogleda i nastavi dalje svojim putem. Kako je svađa prijetila da preraste u nasilje, jedan mladić se zabrinu i pokuša umiriti situaciju. No, nitko ga nije slušao. Stajao je tako sa strane sa zebnjom u srcu, nemoćan da išta promijeni. Odjednom, osjeti ruku na ramenu. Čovjek iz suprotne skupine mu se obrati: "Još uvijek se ne slažem s tobom, ali i ja sam protiv nasilja."
Stajahu tako sa strane i razmišljahu što im je činiti. "Hajde da vjerujemo starcu; da vidimo kako je moguće da smo i jedni i drugi u pravu." - dosjetiše se. I usmjeriše svu svoju snagu u to da objasne jedan drugom svoje gledište i da razumiju onog drugog. Zainteresiraše se i još neki ljudi, pa im se pridružiše. I nakon mnogo truda i strpljenja, uslijedi prosvjetljenje. Njihovim se umovima otvori nova dimenzija. I tada shvatiše da ne gledaju ni trokut ni kvadrat već piramidu. Jedni su gledali bazu i vidjeli kvadrat. Drugi su gledali stranicu i vidjeli trokut. I jedni i drugi u pravu, ali djelomično. Ono što je dvodimenzionalnom umu bilo nespojivo, trodimenzionalni je vidio kao cjelinu.

A postoje i više dimenzije od treće...



- 03:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.04.2007.

Kroz potpunu tamu do još većeg svjetla



Pišem ovaj post potaknut Matekovim komentarom-pitanjem i njegovim zadnjim postovima.

Uskrs je ona fina nit koja povezuje sva pitanja koja su postavljena.

Duša pati jer osjeća da je obuzeta zlom. Kao kratkotrajno izbavljenje od te patnje nude se bezbrojni oblici gubljenja vremena: TV, isprazni sadržaji na internetu, kompjuterske igre, plitko senzacionalističko štivo, beznačajni razgovori da se ubije vrijeme, prepuštanje strastima i osjetilnim užicima raznih vrsta, pa sve do opojnih sredstava. Sve ovo može privremeno pokriti onu veliku prazninu u duši. Pokriti, ali ne i ispuniti. No, ona s vremenom postaje sve veća i sve više zastrašujuća. Tada čovjek još više nastoji pobjeći od samog sebe i još se više upliće u onaj površni način postojanja.

Ovo se dalje može odigravati u dva smjera.

Prvi, autodestruktivni, je onaj u kojem čovjek prepoznaje zlo u sebi, te se sve više mrzi zbog toga. Želi se povrijediti, nanijeti si bol, uništiti se. Obuzimaju ga crne i suicidalne misli, depresije, tuga bez kraja i dna.

Drugi smjer je onaj u kojem se destrukcija usmjerava prema van. Čovjek prepoznaje zlo u svijetu i kreće u borbu protiv njega. Želi ga iskorjeniti. Ovo je naravno uzaludna borba, jer na taj način čovjek postaje ono protiv čega se bori i zla na svijetu ima još više no prije. Mržnja rađa novu mržnju, nasilje još veće nasilje...

E sad dolazi uskršnja misao. Bez događaja na Golgoti ne bi bilo trećeg puta. To je put koji je moguć samo primanjem impulsa koji daje Krist. U uskršnjim postovima spominjao sam kako put do još većeg svjetla vodi kroz potpunu tamu. Nema širenja svijesti bez boli i suočenja sa zlom. A bez svijesti, ne može biti ni prave ljubavi.

Zato nije rješenje bježanje od zla, jer nam tada zlo uvijek diše za vrat. Nije rješenje niti borba protiv zla u svijetu i u drugim ljudima, jer tada na koncu načinimo još veće zlo. Jedino rješenje je suočenje sa zlom u sebi, upoznavanje tog zla i sticanje snage da se zlo transformira u dobro.

I u tome je veličina Kristovog impulsa. Jedino on omogućava da se zlo preokrene u dobro, da se zlo uvidi kao zarobljeno dobro koje čeka da bude oslobođeno, da bude usmjereno u pravom smjeru.

I usred smrti rađa se klica novog vječnog života, usred beznađa niče nova nada, usred nevjerice raste čvrsta vjera, usred mora mržnje i hladne indiferentnosti izvire bezuvjetna ljubav.

I na kraju, evo jednog crtića, meni beskrajno simpatičnog, koji je na svoj način uhvatio tu poruku, poruku Uskrsa:



- 03:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 20.04.2007.

Imaju li životinje dušu?



Ako ste se ikada zapitali koji je odgovor na ovo pitanje, potražite ga tako da pogledate u oči nekog psića ili mačkice. Tada ćete uvidjeti da odgovor mora biti potvrdan. Dakle, životinje imaju dušu! Pravo pitanje glasi: „Na kojem stupnju razvoja je životinjska duša?“




Duhovna znanost osvjetljava evoluciju čovjeka na sasvim drugačiji način od Darwinove teorije. Prema duhovnoj znanosti nije se čovjek razvio iz životinja, već upravo obratno: životinje su nastajale tako da je određeni dio čovječanstva zaostajao u raznim fazama razvoja čovjeka. Vrlo pojednostavljeno rečeno, ljudsko fizičko tijelo bilo je nekad u jednom finijem stanju materije, a životinje su nastajale iz onog dijela čovječanstva koji nije više mogao čekati sa zgušnjavanjem svog fizičkog tijela. Možemo, dakle, reći da su se životinje spustile u gustu materiju prerano da bi se mogla razviti u kompletna ljudska bića. Zbog toga što su im se tijela zgusnula u ranijim fazama razvoja čovjeka, životinje su u stvari razvijene jednostrano, jer im duša više nije mogla utjecati na razvoj takvog zgusnutog tijela. Zbog toga su i takve duše ostale u ranijim fazama duševnog razvoja čovječanstva. Ako parafraziramo lijepu Paracelsusovu izreku, možemo reći da su životinje poput slova razasutih po svijetu, a potpuna riječ koja sadrži sva ta slova - to je čovjek.




Nekad davno, čovječanstvo je još imalo tzv. skupnu dušu. Dakle, mnogo ljudskih tijela dijelilo je istu dušu. Postupno se duša individualizirala i spuštala sa duševne razine na fizičku, tako da je skupna duša obuhvaćala najprije čitave narode, zatim plemena, porodice i tek se u najnovije vrijeme duša toliko individualizirala da velik dio čovječanstva može uistinu reći da se osjeća pojedincem, da dobro razlikuje sebe od drugih ljudi (treba znati da je svijest ljudi još 500 godina unazad bila uvelike kolektivna).

Za životinje možemo reći da su zaostale na stupnju skupne duše, pa tako svi pripadnici jedne životinjske vrste dijele istu dušu.


- 01:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 13.04.2007.

S kim podijeliti blago?


Živjela jednom jedna djevojka sa šestero braće. I bijahu vrlo siromašni. Kada porastoše, braća se raziđoše po svijetu, svaki svojim putem. Djevojka ostade kod kuće i živjaše vrlo skromno.

Jednog dana šećući obalom mora ugleda neki malen, ali vrlo blistav predmet. Sagnu se i uze ga u ruku. Bio je to biser, najljepši koga je svijet ikad vidio. Djevojka ga ponese kući i proču se po čitavoj zemlji kakvim je ogromnim blagom obdarena.

Vratiše se njena braća kući, te htjedoše udjela u njenom bogatstvu.

Prvi je brat postao veliki slikar te reče sestri: „Ako podijeliš svoje blago sa mnom, naslikat ću ti prekrasne slike, izmislit ću za tebe boje koje još nitko nije vidio i oblike koji još nisu postojali...“ Ali sestra ga odbije.

Drugi brat je postao slavni skladatelj, te reče: „Ako sa mnom podijeliš svoje blago skladat ću glazbu neopisive ljepote, izmislit ću nove instrumente i uhvatit ću nebeske tonove samo za tebe...“ Ali sestra odbije i njega.

Treći brat je bio vješt i učen ljekarnik. On reče: „Ako sa mnom podijeliš svoje blago stvorit ću za tebe nove mirise, beskrajno ugodne i lijepe, pronaći ću još nepoznate biljke prekrasna mirisa i iz njihovih esencija samo za tebe složiti jedinstvene i neponovljive parfeme...“ No, i njega je sestra odbila.

Četvrti brat je bio poznati kuhar. On reče sestri: „Podijeliš li svoje blago sa mnom kuhat ću za tebe jela božansvenih okusa, kakva još nitko nije okusio, nabavit ću nove začine i sastojke, te ih kombinirati na jedinstven i neponovljiv način...“ I njega sestra odbije.

Peti je brat bio bogati gostioničar, te reče: „Podijeliš li svoje blago sa mnom ja ću ti pronaći udvarače kakve bi svaka žena poželjela, toliko prekrasne i poželjne, nježne i pažljive da ne možeš ni zamisliti da takvi postoje...“ Sestra odbije i njega.

Šesti brat nije rekao ništa, samo se pojavio i od srca se osmjehnuo. No, zbog onog što je iz njega zračilo, sestra je odmah znala da je on taj s kojim će podijeliti svoje bogatstvo. I tako je i bilo.



* * *

Simbolika ove priče je sljedeća:
Sestra je ljudska duša.
Prvih petorica braće su pet osjetila (slikar – vid, skladatelj – sluh, ljekarnik – miris, kuhar – okus, gostioničar – dodir).
Šesti brat predstavlja Kristov impuls.
A prekrasan, jedinstveni biser – veliko blago ljudske duše –
to je slobodna volja.


- 05:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.04.2007.

Sretan Uskrs




Veselimo se!

Iz beznađa izniknu nova nada, iz sumnje i nevjerice čvrsta vjera, a iz straha i očaja bezuvjetna ljubav.
Umrlo je staro i rodilo se novo, iz smrti je iznikao vječni život poput ovih crvenih ruža koje izniču tamnog i mrtvog križa. I natopljene krvlju Kristovom, koja sve čisti i preoblikuje u dobro, pulsiraju ruže neiscrpnom snagom, snagom koja nas izvlači iz najdubljih ponora, iz najstrašnijeg mrtvila duše, iz blata svih mogućih ovisnosti, iz sebičnosti koja guši, svi grijesi se rastapaju i mijenjaju u još veće dobro u dodiru s tom snagom.

I veselimo se jer Krist uskrsnu, a kako je rekao sv. Pavao, da Krist nije uskrsnuo uzaludna bi bila sva naša vjera! I bili bi izgubljeni zauvjek.


- 19:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 07.04.2007.

Velika subota



Kad čovjek očekuje svitanje, najteži trenutak, trenutak najvećeg iščekivanja, upravo je onaj trenutak pred svitanje. A što ako čovjek nije siguran da će svitanja uopće biti? E to je onda uistinu teško.

Velika subota je doba kada napadaju najžešće sumnje, najjači strahovi, kad nastupa potpuno beznađe. Ali doba je to i kada Krist silazi u podzemni svijet, spušta se sve do središta Zemlje i suočava se sa svim onim najstrašnijim što muči čovječanstvo. I pobjeđuje, ali nitko od njegovih učenika to ne zna. Velika subota je vrijeme kada se zaboravljaju sva ona velika čuda koja su se dogodila, u suočenju sa krutom realnošću smrti i propasti. Čini se da je sve izgubljeno.

Ali ono što je uništeno, to je ono staro što je moralo biti uništeno. Ono što je propalo, to je ona niža priroda u čovjeku koja je osuđena na propast. Umrlo je ono što je moralo umrijeti. A još se ne vidi ono novo, snažno i vječno što je rođeno iz smrti i propadanja starog.

A da bismo vidjeli nagovještaj tog novog, koje nam dolazi s Kristovim uskrsnućem, morat ćemo se strpiti do Nedjelje. I tik pred kraj noći sa Subote na Nedjelju, kad se nazire svitanje, tada možemo osjetiti da se sprema nešto veliko. Nešto što još svijet nije vidio.


- 21:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 06.04.2007.

Veliki petak



Pakao nije u muci, pakao je u praznu srcu! – napisa Khalil Ghibran.

I uistinu, ako muka postane PUT, tada je ona blagoslov. Ako se čovjek vrti u krugovima, bez izlaza, prekrivajući svoju bol raznim „zakrpama“ kojih danas uistinu ima napretek, povećavajući tako prazninu u svojoj duši i svome srcu, tada uistinu sve više živi u paklu. No ako dopusti boli da djeluje na dušu i da ga promijeni, tada se „magični krugovi“ raskidaju, tada se pokazuje svjetlo na kraju tunela.

Nema prosvjetljenja bez „mračne noći duše“. I Veliki petak nas na to podsjeća.

Velika je žrtva Krista Isusa, a fizička muka koju za nas prošao, tek je mali dio te žrtve. Poput vrha ledene sante. I dok je svijeta i vijeka trebamo nastojati produbljivati naše shvaćanje Kristove žrtve. A što više budemo shvatili, sve više ćemo uviđati koliko malo ustvari znamo. I koliko je beskrajna Njegova ljubav prema nama.


- 23:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.12.2006.

Četvrta nedjelja došašća - Badnjak



********************************************************


Kad bi se Krist tisuću puta rodio u Betlehemu,

ali ne i u tvojoj duši; tad si izgubljen zauvijek.



Angelus Silesius


********************************************************

- 23:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.12.2006.

Treća nedjelja došašća



"Oj pastiri ČUDO novo..."

I tako čekajući još jedan Božić, neki od nas očekuju da se dogodi čudo. Čudo koje će promijeniti njihov život. Nešto veliko.

Drugi pak, ne vjeruju u čuda. Čuda postoje u pričama za malu djecu, ne i u stvarnom životu! - reći će oni.

A pravo pitanje, koje bismo si trebali svaku večer postaviti, glasi: "Koliko puta se danas u mom životu dogodilo čudo, a da ja to ni ne znam?" Netko nam uleti u život i ispremiješa nam dnevni raspored, pa se ljutimo ili smo nervozni zbog toga, a kad bismo znali što bi se dogodilo da nije bilo te "intervencije", sasvim sigurno bismo uskliknuli: "Pa to je čudo! Taj čovjek je poslan da me spasi!" Ali duhovna bića koja bdiju nad nama ne traže našu zahvalnost, već nesebično služe Bogu vodeći brigu o nama.

I tako, kako kaže priča iz evanđelja: "Odlično, dobri i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim i zato ću te postaviti nad velikim. Dođi se radovati sa svojim gospodarom!" (Matej 25,21). Mislim da se upravo tako trebamo veseliti našim svakodnevnim "malim" čudima, prije no što počnemo razmišljati o onim "velikim". A ako vjerujemo, tad je sve moguće!


- 16:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.12.2006.

Druga nedjelja došašća



Kako u tami, zemljom pokriveno, zrno pšenice klija, tako i u ljudskoj duši usred vanjske tame klija jedna snaga.

I kako zrno pšenice propada da bi iz njega izrasla mlada biljka, tako i u duši nešto staro mora umrijeti da bi se rodilo nešto novo.

I to umiranje je bolno.

Ali, mlada pšenica iznikla iz propalog zrna sazrijeva. A kad sazrije urodi plodom. I tada od jednog zrna nastaje mnoštvo zrnja.

Tako je i nova snaga koja se u duši rađa, višestuko jača od stare koja umire.


- 20:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.12.2006.

Prva nedjelja došašća



U ovo doba došašća, kad palimo svijeće na vijencima, postavljam si pitanje: gdje je svjetlo u mom životu?

Evo kratke priče:

Grupa ljudi zalutala je u katakombama i nikako nisu uspijevali pronaći izlaz. Počeo ih je hvatati strah, jer im se baklja polako gasila. Kako će ikada više izići ako ostanu bez svjetla? Kako će se kretati u potpunom mraku? Što ako padnu i ozlijede se? I tko zna kakva se sve stvorenja kriju u ovoj tami?
Što se više baklja gasila, strah je rastao i postajao nepodnošljiv. Mrak ih je doslovce počeo gušiti. Naposlijetku dogodilo se neizbježno. Zadnji titraji plamena su nestali i prekrila ih je tama. Ukočeni od straha i suočeni sa svojim najcrnjim mislima stajali su jedno vrijeme. No, nakon nekog vremena, kada su im se oči priviknule na tamu, u daljini su ugledali vrlo slab tračak svjetlosti. Isprva nisu mogli vjerovati, no, obzirom da su svi vidjeli isto, odlučili su oprezno krenuti u tom smjeru. Nakon nekog vremena postalo je jasno da se približavaju izvoru svjetlosti. Ohrabreni, nastavili su dalje i ubrzo pronašli izvor svjetla. Bilo je to sunce, koje je ulazilo kroz jedan otvor, dovoljno velik da kroz njega izađu.
Nakon što su izišli i izgrlili se od sreće, jedan od njih reče: „Znate li da vjerojatno nikad ne bismo pronašli ovaj izlaz da nismo ostali bez svjetla?“

U TAMI SE NAJBOLJE VIDI SVJETLO!

I tako u ovo doba kad je najduža noć, kad je tama na vrhuncu, dobivamo nagovještaj najvećeg svjetla – dolaska Krista Isusa.

U zadnje vrijeme se puno govori o tome kako se gubi pravi duh božićnog blagdana zbog „tekovina“ potrošačkog društva i kako ovaj blagdan unutrašnjeg svjetla postaje blagdan izvanjskog svjetla sa milijardama žaruljica.

Slažem se s tim, ali ipak razmišljam... Nije li i to svojevrsno pomračenje?
Možemo se ljutiti, osuđivati i kritizirati, no, hoće li svijet zbog toga postati bolji?
Ali, ako se podsjetimo na mudre riječi koje nam kažu da ako želimo promijeniti svijet – najprije promijenimo sebe, tada možemo to pomračenje pravog duha Božića doživjeti kao tamu koja će nam, ako budemo imali oči da vidimo, pomoći da ugledamo ono pravo svjetlo.

I tako, umjesto da grčevito stišćemo baklju u ruci u strahu da će se ugasiti, bolje je da hrabro kročimo naprijed s povjerenjem u mudrost koja je veća od ljudske. Jer ono svjetlo koje nalazimo nakon "mračne noći duše" daleko je snažnije od onog koje smo imali prije.


- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 29.09.2006.

Miholje

Danas je Miholje, blagdan arhanđela Mihaela. Eto, stoga, nekoliko riječi o njemu.

Miha-el na hebrejskom znači "tko je kao bog?". Iz njegovog imena se vidi da se radi o vrlo uzvišenom arhanđelu. Možemo ga zamisliti kao vrlo čisto ogledalo u kojem se može odraziti uzvišeno Kristovo biće. Zbog toga što Mihael tako snažno odražava Krista, ponekad ga se, pogrešno, i poistovjećuje s Kristom.


Arhanđeo Mihael - pravoslavna ikona



Arhanđeo Mihael je pobjednik nad zmajem (zmijom ili zvijeri). U ruci drži mač od meteorskog željeza, a pod nogama mu je poražena zvijer koja izdiše sumpor. Tako su nam zvijer (zmaj ili zmija) i sumpor simboli one duhovne snage koja želi zarobiti čovjeka i povući ga dolje, u životinjsko. Arhanđeo Mihael (koji odražava Krista) i meteorsko željezo simboliziraju duhovnu snagu koja čovjeka nadahnjuje da nadiđe sebe, ono što čovjeka vodi prema anđeoskom.

Na slikama možemo vidjeti arhanđela Mihaela kako drži mač prema dolje - prema zvijeri (simbol pobjede nad njom) ili prema gore - pokazujući čovječanstvu put prema višoj prirodi čovjeka.

Nakon velike i žestoke bitke u duhovnom svijetu (ili "na nebu" - kako se često kaže), zvijer je poražena i zbačena iz duhovnog svijeta na Zemlju. Sada se ta bespoštedna bitka nastavlja ovdje, a posebno u samim ljudskim bićima. Znamo, naime, da ljudska krv sadrži i sumpor i željezo. Tako ljudsku krv prožimaju i duhovne snage koje pobuđuju životinjsku prirodu, ali i duhovne snage koje vode prema uzvišenom.




Arhanđeo Mihael - Carla Mattioli, 1999



U ranu jesen (i kasno ljeto) pojavljuju se tzv. "meteorske kiše", pri čemu se meteorsko željezo spušta na zemlju. Imaginativno gledano, možemo u toj pojavi (koja se javlja baš oko Miholja) vidjeti pomoć arhanđela Mihaela, koji nam udarcima svog mača pomaže u borbi s nižom prirodom. Ta se pomoć u svakodnevnom životu očituje kao dobre, plemenite misli koje nas vode prema tome da postanemo bolji ljudi. Ne znači, naravno, da tih misli u drugo doba godine nema, ali nam se oko Miholja najlakše s njima povezati; nekako su nam sada najbliže.


- 19:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 19.09.2006.

World wide web




Eto, kako me dugo ne bijaše na blogu, virtualni mi pauci ispletoše mrežu (pauk plete mrižu svoju koja njemu triba...). Neka ovaj anti-post bude nagovještaj novog posta.

Pozdrav svim dragim posjetiteljima! wave

- 13:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 21.06.2006.

Jednom...


Jednom,

Kad u Tebi odjekne Riječ

Koja bijaše na početku;

I kad srce tvoje krene ususret svakom biću,

Otvoreno i strpljivo, nježno i postojano;

Tad Otac će sretno raširiti ruke,

I što bijaše mrtvo, oživjet će novim životom,

Što bijaše izgubljeno, u novom će svjetlu biti pronađeno.




Dado, 2003.

- 22:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 17.06.2006.

Molitva gospodnja i članovi ljudskog bića

Oče naš - molitva koju nam je sam Bog dao, molitva u kojoj molimo za ono što nam uistinu treba, jer "zna Otac naš što nam treba i prije nego li ga zaištemo".

Ezoterno kršćanstvo otkriva nam dublje značenje ove molitve i vezu između nje i sedam članova ljudskog bića.

Na početku molitve zazivamo Boga Oca, a zatim slijedi:

1. Sveti se Ime tvoje - neizrecivo Ime božje jest upravo onaj najintimniji dio našeg bića, gdje u svojoj unutrašnjosti kažemo sebi: "ja sam koji jesam, koji sam bio i koji ću biti". To Ime božje možemo čuti samo iznutra (ne možemo čuti kako ga netko izgovara izvana) i ono nas vodi u duhovni svijet. Stoga nam u molitvi Oče naš Sveto Ime božje stoji u vezi s članom ljudskog bića koji nazivamo duhovno ja. Od tri viša člana ljudskog bića, to je prvi član.

2. Dođi Kraljevstvo tvoje - božje Kraljevstvo upućuje nas na onaj drugi od tri viša člana ljudskog bića - životni duh. Naime, preko duhovnog ja objavljuje nam se duhovni svijet i gledajući u duhovni svijet možemo prepoznati to isto duhovno ja, tu božansku iskru, u drugim bićima i u čitavoj božjoj kreaciji. Tu božju kreaciju nazivamo Kraljevstvom božjim i onaj dio našeg bića kojim smo srodni toj čitavoj božjoj kreaciji - Kraljevstvu božjem - nazivamo životni duh.

3. Budi Volja tvoja - Volja božja upućuje na vrhovno stvaralačko načelo po kojem je sve stvoreno. Onaj dio ljudskog bića kojim je čovjek uistinu kreativno biće, sa sposobnošću da iz sebe stvara neke nove kvalitete, a u skladu s božanskim načelima, nazivamo duhovni čovjek. To je treći viši član ljudskog bića.

Ova tri člana, kako spomenuh u prijašnjim postovima, čovjek tek treba uistinu razviti u dalekoj budućnosti. Na početku molitve Oče naš spominjemo ova tri viša člana kao izraz božanskog u čovjeku, te kao ideal onoga prema čemu težimo i prema čemu molimo našeg nebeskog Oca da nas vodi.

Slijedi dio molitve koji povezuje božansko-duhovno i one niže članove koji su duševno-tjelesni izraz tog božansko-duhovnog:
Kako na nebu tako i na zemlji.

Zatim slijedi molba Bogu Ocu da se pobrine za dobrobit ona četiri niža člana našeg bića:

1. Kruh naš svagdanji daj nam danas - ovdje molimo za dobrobit našeg fizičkog tijela, za kruh koji ga hrani.

2. I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim - dugovi su ono što opterećuje naše etersko tijelo, jer su u njemu "zapisani". Pod dugovima valja razumijevati postupke i propuste kojima smo se ogriješili o naše bližnje. Osim naših dugova prema drugima u eterskom tijelu su nam zapisane i pogreške drugih prema nama dok ih ne osvijestimo i ne oprostimo. Stoga u ovom dijelu molitve molimo Oca da nam pomogne da očistimo svoje etersko tijelo i da ga očuvamo čistim.

3. I ne uvedi nas u napast - ovdje molimo za dobrobit našeg astralnog tijela. Naime, napasti nam onečišćuju i razaraju astralno tijelo, te molimo našeg nebeskog Oca da nam spasi astralno tijelo od onoga što ga razara.

4. Nego izbavi nas od zla - ovdje se govori o pogrešci ljudskog ja - zlu. Onaj tko nema samosvijesti ne može učiniti zlo. Životinja može biti agresivna, krvoločna, može nekoga ozlijediti, pa i ubiti, ali nikad ne možemo reći da je životinja zla. Ona djeluje instinktivno, bez samosvijesti. Samosvijest koja čovjeka razlikuje od životinje omogućuje mu i to da može činiti zlo. Dakle, zlo je pogreška ili bolest ljudskog ja. U molitvi Oče naš zato molimo Boga da sačuva naše ja od bolesti, da nas izbavi od zla.

Vidimo tako da u ovoj molitvi molimo našeg nebeskog Oca za sve ono što nam je uistinu potrebno, i to ne samo u ovom trenutku nego i do kraja vremena. Ljepota i savršenstvo ove molitve očituje se i u tome što je primjerena za svakoga. Netko tko ne može dokučiti značenje ove molitve, ali svejedno uporno moli, dobit će time jako mnogo (iako to možda neće biti odmah vidljivo). Netko drugi tko se uspio svojim osjećajima jako uživjeti u ovu molitvu, dobit će još i više. Onaj tko svojim mišljenjem pokuša dokučiti tajne molitve Oče naš, pronalazit će u njoj neiscrpan izvor inspiracije i taman kad pomisli da ju je shvatio, otvorit će mu se neka nova dimenzija u kojoj shvaća kako još ima mnogo toga za shvatiti... i tako zadivljenost tom tako jednostavnom, a opet tako složenom molitvom, nikad ne prestaje.







- 02:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2006.

Razvoj članova ljudskog bića u odnosu na povijest čovječanstva

Obzirom da sam u prošlom postu rekao nešto o razvoju čovjekovih članova u odnosu na dob, treba još reći nešto i o razvoju tih istih članova u odnosu na povijest čovječanstva.

Ako se vratimo u prošlost devet tisuća godina (dakle oko 7200 godina prije Krista), dolazimo u razdoblje u kojem je iz mračnog razdoblja, koje je nastalo nakon što je opći potop dokrajčio atlantsku civilizaciju, izronila indijska civilizacija. U to doba čovjek je još uvijek doživljavao duhovni svijet kao realnost, a ovaj fizičko-osjetilni svijet koji nam se danas čini kao jedina stvarnost, za indijce je bio samo privid, tj. maja. U ovom razdoblju, koje je trajalo sve do otprilike 5100 godina prije Krista, u čitavom čovječanstvu je naglasak bio na razvoju eterskog tijela. Dakle, ostali članovi su više bili pripremani za kasniji razvoj, a pravi razvoj se u to doba odvijao u eterskom tijelu čovjeka.

Oko 5100 godina prije Krista nastupa drugo razdoblje koje povezujemo s perzijskom civilizacijom. Tu je gledanje duhovnog svijeta bilo već znatno slabije u odnosu na prethodnu epohu. Ljudi su za perzijske civilizacije u fizičko-osjetilnom svijetu vidjeli nešto na čemu čovjek treba raditi, nešto što treba oplemeniti svojom djelatnošću. U ovom razdoblju naglasak je na razvoju astralnog tijela.

Oko 2900 godina prije Krista nastupa doba egipatsko-babilonske civilizacije. Tu se već čovjek jako zainteresirao za fizičko osjetilni svijet. Gledanje duhovnog svijeta sad je mnogo slabije u odnosu na doba perzijske civilizacije, no još uvijek znatno jače nego li danas. U ovo vrijeme čovjek se učio čitati božji rukopis u fizičko-osjetilnom svijetu, pa se tako naročito razvilo promatranje nebeskih tijela i u njihovom međusobnom odnosu ljudi su prepoznavali zakone po kojima je Bog ustrojio svemir i po kojima se sve odvija. U doba egipatsko-babilonske civilizacije čovječanstvo je intenzivno radilo na razvoju duše osjećaja.

Oko 800 godina prije Krista, došlo je doba grčko-latinske civilizacije. U ovom dobu postepeno je za većinu ljudi nastupilo gotovo potpuno zamračenje duhovnog svijeta. Čovjek je sve više vidio samo ono što mu je dolazilo preko osjetila, te je fizičko-osjetilni svijet postajao jedina realnost za čovjeka, osim za jedan manji dio čovječanstva u kojem se još zadržava jedan oblik vidovitosti. U ovom razdoblju koje traje otprilike do pada Bizanta, naglasak je na razvoju duše razuma. Sa dušom razuma se rađa i mišljenje kakvo danas imamo, što je omogućilo razvoj filozofije i logike.

Oko 1400 godina nakon Krista, nastupa doba germanske civilizacije u kojem danas živimo (i trajat će sve do negdje 3600 godina nakon Krista). Ne treba posebno napominjati da je u naše doba materijalizam dosegnuo svoj vrhunac i da polako dolazi vrijeme kada će duhovni pogled na svijet ponovo jačati, osnažen onim što nam struji iz događaja na Golgoti, iz Kristovog uskrsnuća. U današnje vrijeme čovječanstvo najjače razvija dušu svijesti. Stoga i svi zli utjecaji koji toliko sa svih strana prijete ljudskim dušama u današnjem dobu, naprosto zahtijevaju od čovjeka da razvija svijest, jer zlo se sakriva u čovjeku upravo tamo gdje nema svijesti.

Nakon spomenutih razdoblja slijede još dva razdoblja, a zatim ponovo velika katastrofa, ovaj puta znatno drugačija od općeg potopa, ali to je već tema za neki drugi post.

- 02:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2007  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Što je u stvari Sveti Gral i kako ga tražiti u svakodnevnom životu? Misli jednog tragača.